Dvije izložbe u tmurnome Londonu

Prohladno, kišovito ljeto u Londonu u skladu je s raspoloženjem njegovih stanovnika, koji nakon tri lockdowna i dalje očekuju znatno popuštanje epidemioloških mjera. Prošao je obećani datum 21. lipnja, ali obećanje nije ispunjeno zbog nove delta-varijante virusa. S nevjericom očekujemo hoće li se nešto promijeniti do 19. srpnja, kada bi se život u Engleskoj trebao vratiti u relativnu normalu. Muzeji, kazališta i koncertne dvorane od 23. ožujka prošle godine bili su potpuno zatvoreni. Zatim su bili kratkotrajno otvoreni te ponovo zatvoreni i od 17. svibnja ponovo su otvoreni, ali uz stroge epidemiološke mjere zaštite. Uza sve te nevolje Brexit je stvorio nove probleme za transport umjetnina, stupili su na snagu novi zakoni i carinske odredbe. Kako bi nastavili funkcionirati, muzeji su proveli mjere štednje, otpuštali su zaposlene, smanjili broj dana kada su otvoreni za posjetioce. Premda je posjet stalnom postavu državnih muzeja besplatan, za izložbe se naplaćuju ulaznice, ali pošto je u proteklih mjesec dana londonske muzeje posjetilo 80 posto manje ljubitelja umjetnosti nego u isto vrijeme 2019, prihodi su znatno smanjeni.

Izložba o Neronu osvjetljava obraz jednoga od najomraženijih rimskih careva, na slici statua iz
55. godine na londonskoj izložbi / Izvor: Photo by Francesco Piras. © MiBACT Museo Archeologico Nazionale di Cagliari, with permission of the Ministero della Cultura - Museo Archeologico Nazionale
di Cagliari.

Britanski muzej ovih dana posjećuju brojni posjetitelji željni kulture / Izvor: Wikipedija

Nadu u oporavak daje prizor koji sam zatekla na dan otvaranja spektakularne izložbe o Alisi u zemlji čudesa: posjetitelji s maskama strpljivo su čekali u dvorištu Muzeja Viktorije i Alberta i na pločniku u redu koji se protezao uokolo zgrade. Nešto je manji red bio kada sam neki dan čekala ispred Britanskog muzeja da u određeno vrijeme posjetim dvije izložbe koje preispituju dvije slavne povijesne ličnosti: rimskog cara Nerona i engleskog sveca Thomasa Becketa. Izložbe su, svaka zasebno, izvanredan doživljaj jer je uz umjetnine iz fundusa Britanskog muzeja njihov postav obogaćen posudbama iz svjetskih muzeja i kolekcija. Pitamo se – u današnjem vremenu u kojemu nas mediji obasipaju lažnim vijestima (fake news) – je li moguće razlučiti istinu od mita o ljudima i događajima iz antike i srednjeg vijeka?

Vitraj s prikazom čuda iz katedrale u Canterburyju iz ranih 1200-ih izložen na izložbi o jednom od najslavnijih srednjovjekovnih svetaca Thomasu Becketu / Izvor: © The Trustees of the British Museum

Znamo li tko je bio Neron?

„Nerona u današnje vrijeme pamtimo kao cara koji je pjevao i svirao liru dok je Rim nestajao u požaru, tiranina koji je bio okrutan i nemilosrdan prema svojoj obitelji i megalomana sklona ekscesima“, uvodne su riječi Hartwiga Fischera, direktora Britanskog muzeja. Tko je zapravo bio Lucije Domicije Neron (15. prosinca 37–9. lipnja 68), koji je sa samo šesnaest godina postao peti rimski car, posljednji iz julijsko-klaudijevske dinastije i muški potomak prvog cara Augusta? Na to pitanje odgovara autor izložbe Thorsten Opper, kustos odjela za umjetnost staroga Rima u Britanskom muzeju: „Nerona su optužili za incest s majkom, da je ubio nju i svoje dvije žene, da je bio proždrljiv, raskalašen, rasipan, piroman. Opća predodžba o Neronu temelji se na potpuno izmišljenoj osobi koju su prije dvije tisuće godina pomno stvarali njegovi protivnici. Fascinantno je otkrivati kako i zašto su to radili još za njegova života.“ Pripadnici rimske elite, posebice nezadovoljni senatori željni moći, osjećali su se ugroženi Neronovim društvenim i poreznim reformama i njegovim promicanjem niže klase. Ta se njihova negativna propaganda nastavila dugo nakon Neronove smrti. Progonjen, napustio je Rim i počinio samoubojstvo. U nastojanju brisanja njegova spomena, dobro poznatu pokušaju damnatio memoraie, Neronovi su mramorni portreti preoblikovani u likove njegovih sljedbenika. Na početku izložbe očiti je dokaz takve prakse. Mramorni portret Nerona bio je preklesan u Vespazijana, ali su vidljivi tragovi Neronove karakteristične frizure i njegove oči. Danas bi Neron bio takozvani celebrity, osobito je pazio na svoj izgled u javnim nastupima. Vidimo ga na portretima u mramoru i bronci i na kovanicama s frizurom koju ni jedan car dotad nije imao, a koju su njegovi obožavatelji diljem carstva desetljećima kopirali. Suvremeni pjesnici uspoređivali su ga s Apolonom i Marsom, a na zidovima Pompeja još su vidljivi grafiti koji veličaju njega i njegovu drugu glamuroznu suprugu Popeju Sabinu – njezini su uvojci bili još bujniji od njegovih.

Je li 64. godine Gospodnje podmetnuo požar koji je trajao devet dana i uništio velik dio Rima kako bi raščistio teren za svoju novu vilu? Na izložbi je kao dokaz jačine vatrene stihije izložena deformirana željezna rešetka. Proučavanjem dokumenata iz tog vremena došlo se do pretpostavke da Neron nije u to vrijeme bio u Rimu, već u gradu Anthiumu. Vjerojatno je požar nastao slučajno, kao i više puta u prošlosti. Postoje dokumenti da je Neron nakon požara beskućnicima osigurao smještaj i hranu i obnovio grad sa sigurnijim privatnim i javnim zgradama za sve stanovnike i narodu davao kruha i igara. Bio je prvi car koji je javno nastupao u kazalištu i natjecao se u utrkama s bornim kolima. Jedan od prvih objekata koje je izgradio nakon požara bio je hram Veste. Istina je da je sagradio novu vilu, ali njegova Domus Aurea nije bila ništa veća od palača drugih careva. Bila je luksuzna i maštovita, ali takav je bio i Neron, ljubitelj umjetnosti, glazbenik, rafiniran i visoko obrazovan. Izložen je fragment freske iz te palače. Neronov biograf Svetonije opisuje da je u njoj bio salon s pomičnim stropom i sjajnim dekoracijama, a ukrasi ostalih prostorija bili su u skladu s njihovom namjenom, obložene su bile raznobojnim mramorom i freskama koje je skupim pigmentima i zlatom slikao slavni slikar Famulus. Nedavno je dovršena konzervacija ostataka vile i uz delikatnu intervenciju arhitektonskog studija Stefana Boerija čitav je kompleks s pratećim objektima spreman za prve posjetitelje.

Od buntovnog nadbiskupa
do sveca mučenika

U vrijeme renesanse umjetnici su se oslanjali na Svetonijeve opise u njegovim biografijama rimskih careva. Među njima je bio i šibenski majstor Orazio Fortezza, koji je na pladnju koji je potpisao i datirao 1555. godinom gravirao Nerona na prijestolju. Nažalost pladanj nije izložen, ostao je u depou Britanskog muzeja. Među dvjesto izložaka iz raznih dijelova Carstva ističu se originalni rukopisi i dragocjenosti dvorske umjetnosti te novi arheološki nalazi iz Colchestera, britanske rimske provincije. Neron je vladao društvom koje je bilo napredno i dinamično, ali u kojemu je bilo unutrašnjih sukoba koji su se nakon Neronove smrti razbuktali u krvavi građanski rat. A dobro je poznato da je istina prva žrtva u svim ratovima.

Druga izložba u Britanskom muzeju pokušava razlučiti što je istina a što mit u životu jednog od najslavnijih srednjovjekovnih svetaca, ubijena 29. prosinca 1170. pred oltarom u veličanstvenoj katedrali u Canterburyju u engleskoj pokrajini Kent. Je li kralj Henrik II. poslao ubojice ili su četiri viteza bez njegove naredbe mačevima usmrtili Becketa dok se na koljenima molio? Je li to bio jedini način da se kralj oslobodi nekadašnjega prijatelja i saveznika koji se usprotivio njegovim pokušajima da smanji autoritet crkve na račun većih ovlasti vladara? Kralj nije odmah kaznio ubojice, ali je naknadno pokajnički tražio oprost od pape i od svojih podanika, koji su osuđivali kralja i veličali Becketovu mučeničku smrt. Na izložbi je rukopis jednog od pet svjedoka koji su bili nazočni događaju i ilustracija ubojstva. Iz Muzeja Viktorije i Alberta posuđen je najraniji relikvijar s detaljnim prizorom ubojstva rađen emajlom u slavnoj radionici u Limogeu. Vijest o ubojstvu proširila se munjevitom brzinom u sve dijelove svijeta, posebice u kršćanskoj Europi. Hodočasnici su svjedočili o čudesnim iscjeljenjima, a redovnik Benedikt zapisivao je njihova kazivanja. Vrhunski su srednjovjekovni majstori na vitrajima ilustrirali te priče. Među njima je i vraćanje vida slijepcu i prikaz kastriranoga muškarca kojemu je čudom nadomješteno spolovilo. Posjetitelji izložbe prvi nakon tih majstora iz blizine mogu vidjeti svaki detalj prizora, jer su postavljeni u razini očiju. Za izložbu su vitraji prvi put u 800 godina skinuti sa svojeg mjesta u katedrali.

Kada je 1173. papa Aleksandar III. proglasio Thomasa svecem, porasla je proizvodnja relikvijara i suvenira koje su hodočasnici kupovali. Dragocjeni primjerci nalaze se diljem Europe. Relikvijar na kojem je zapisano da je u staklenom cilindru prst Thomasa Becketa sačuvan je u katedrali u gradu Hvaru, gdje se prvi put spominje u 17. stoljeću. Možda je neki od hodočasnika spasio tu relikviju i donio je u Hvar, gdje se i danas nalazi? Henrik VIII. nakon raskida s papom proglasio se vrhovnim crkvenim poglavarom i osudio Becketa kao izdajicu, opasna buntovnika, te mu ukinuo status sveca. Za vrijeme trodnevnog boravka u Canterburyju Henrik VIII. 1538. zapovijeda potpuno uništenje Becketove grobnice, a sve dragocjenosti odnosi u London. Dokaz o pokušaju brisanja Thomasa iz knjige o životu svetaca još je jedan primjer damnatio memoraie, vidljiv u primjerku Zlatne legende Jacobusa de Voragine iz 1521, gdje je netko tintom zacrnio sliku i tekst o Becketu. Ali kult svetog Tome iz Canterburyja i dalje se štovao. Priča o njegovu životu inspirirala je u 14. stoljeću Geoffreyja Chaucera za popularne Canterburyjske priče, a njegova pogibija Thomasa S. Eliota za Ubojstvo u katedrali.